Bilten br.22, ožujak 2006.
Pismo
“Poštovani,
Danas sam bila u ambulanti za oči na poliklinici XX sa namjerom da se upišem radi pregleda vida.
Od medicinskih sestara koje su tamo radile dobila sam “odbijenicu” uz obrazloženje kako trebam bilo koje jutro doći u čekaonicu u 6 sati, a u 7 sati se dijele brojevi za preglede i za one liječnike koji rade u popodnevnoj smjeni kao i za one koji rade u dopodnevnoj smjeni.
Pitala sam ih je li to oni misle ozbiljno?!
Nama starijima i bolesnima to jednostavno nije moguće. Ja, na primjer, živim sama, bolujem od ulceroznog kolitisa, kroničnog bronhitisa i astme. Ujutro ne smijem izlaziti vani zbog niskih temperatura tako da zimi obično izlazim tek iza 10 sati. Kada je veća hladnoća ili jači vjetar ne izlazim uopće. Živim sama, imam 64 godine, u invalidskoj sam mirovini.
Na moj upit, sestre su odgovorile kako je tako sada ali i u buduće.
Je li to još jedan način da nas se uputi u privatne ambulante?
Je li to već u primjeni tek predlagani zakon o zdravstvenom osiguranja za kojeg nas već sada straše kako će omogućiti šansu za liječenje samo onima bogatima?
Što da radimo mi koji smo sirotinja?”
Odgovor i komentar
Slične pritužbe pacijenata zaprimamo kroz svo vrijeme postojanja udruge. Ipak, kako se u javnosti sve više pominju izmjene unutar zdravstvenog osiguranja, tako je sve izglednije kako će “sirotinja” doista imati vrlo ograničene mogućnosti, a posebice u usporedbi s dostupnosti zdravstvenih usluga kakva je bila prije Domovinskog rata.
Nejasnoće oko toga što će nam donijeti novi Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju su brojne.
Ipak, pacijentica je postavila vrlo izravno pitanje koje dakako traži i vrlo konkretan odgovor.
Kako doći do pregleda kada se ne možete niti upisati na neku listu čekanja, a predloženi način dijeljenja brojeva predstavlja gotovo nepremostivu barijeru za sve koji imaju drugih zdravstvenih, ali i inih problema, osim sa npr. vidom, u ovom konkretnom slučaju?
Rješavanje načina organizacije dnevnih radnih zadataka u nekoj zdravstvenoj ustanovi počesto prešutno spadne na leđa srednjeg stručnog osoblja po nekoj inerciji ili zbog nedostatka vremena da se dobro promisli kako neku organizaciju rada osmisliti, ali i provoditi u datim i specifičnim uvjetima pojedinih radnih mjesta.
No, ne mora to biti i osnovni razlog za lošu i neučinkovitu organizaciju rada. Ponekad je teškoća u tome što pacijenti, korisnici usluga, ne mogu na učinkoviti način iskazati primjedbe na uočene negativnosti takve organizacije s kojom nisu (niti moraju biti) zadovoljni.
Ponekad je dovoljno na ispravni način upozoriti nadležne kako je zatečena organizacija ili neučinkovita u nekim zadatim okvirima ili čak i vrlo loša.
Kojim putem iskazati svoje mišljenje?
Kako svoje objekcije pretvoriti u konstruktivnu kritiku tj. savjet koji će dovesti do poboljšanja?
Odgovori na gornja pitanja su u još samo teoretski zamišljenom partenrskom udjelu pacijenata u sustavu zdravstva.
Prema postojećem stanju, pacijenti imaju priliku svoje primjedbe usmeno ili pismeno prenijeti voditelju odjela i/ili ravnatelju zdravstvene ustanove. Trebalo bi biti zavisno od njihovog umijeća komunikacije koliko će biti uspješni u kreiranju zajedničkih rješenja.
No, tome nije tako između ostalog i zato što ravnatelji i/ili voditelji nemaju “vremena”, a počesto nitri strpljenja za ovakve razgovore, a počesto i ne pomišljaju odstupiti od paternalističkih stavova.
I u ovom konkretnom slučaju bi zastupnici prava pacijenata imali značajnu ulogu u iznalaženju novog načina organizacije, ali i u uspostavi komunikacije sa neposrednim organizatorima rada.
Imamo brojna saznanja o vrlo pozitivnim udjelima zastupnika prava pacijenata u uspostavi učinkovitije organizacije samog rada u sustavu zdravstva, jer se u praksi ipak pokažu mnoge loše strane iako su teoretske sheme za organizaciju bile izrađene čak vrlo pomno i podrobno
[tailor_widget_nav_menu class=”tailor-584da5c654376″ widget_id_base=”nav_menu” widget-title=”NAJČEŠĆA PITANJA PACIJENATA” widget-nav_menu=”10″/]
