O ovoj temi možete više naći u stručnom radu “Neka iskustva o kliničkim ispitivanjima u Hrvatskoj”

Bilten br. 20, studeni 2005.

Pismo

«Poštovani,
Tijekom televizijske emisije na Dan bolesnika zgranuto sam shvatio kako sam najvjerojatnije uvršten i ja u kliničko ispitivanje i kako nisam uopće razumio što sam potpisivao. Stoga držim vrlo bitnim da iznesete moj slučaj kako bi drugi više obraćali pažnju na ono što im se daje na potpis.
Bio sam na operaciji karcinoma i čim sam se malo pridigao liječnik me odveo u svoju sobu s riječima kako trebam dati svoj potpis u nekakav Dnevnik za lijekove. Promrmljao je nešto o imunoterapiji, pomenuo nekakvu njemačku tvrtku i nakon što sam potpisao nisam o tome više čuo ni riječi pojašnjenja….
Ipak, pitam ja Vas: kako reći onima koji se nimalo nisu libili, po svemu sudeći uključiti me u nekakva ispitivanja, kako ja to ne želim, kako to nisam nikada ni htio i kako se osjećam prevarenim, iskorištenim izigranim i jadnim?
Kako i kome se požaliti kada umireš od karcinoma i kada su ti sve nade u preživljavanje vezane iz pomoć liječnika?
Kako zaustaviti beskrupulozne?
Naime, ja osobno vidim kako nemam mogućnosti prijaviti ikoga, ali niti se kome požaliti tko bi imao mogućnosti zaustaviti takvo ponašanje…. ”

Odgovor

Prvenstveno preporučamo razgovor s liječnikom koji je ishodovao potpis bez valjane obavijesti u kojem bi se zatražile detaljne informacije i odbilo daljnje sudjelovanje u kliničkom ispitivanju, ukoliko se nakon razgovora ne stekne čvrsto uvjerenje kako je u konkretnom slučaju ispitivana metoda liječenja potpuno neupitno bez štetnih posljedica, a istovremeno s velikom vjerojatnošću može dati pozitivni učinak.

Zakon o zaštiti prava pacijenata, osim mogućnosti pritužbe šefu kliničkog odjela, ravnatelju bolnice, Hrvatskoj liječničkoj komori, Hrvatskom liječničkom zboru i Ministarstvu Zdravstva, još nudi i mogućnost pritužbe Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata u Ministarstvu zdravstva, ali i u pripadajućoj Županiji.

Također postoji pravna mogućnost obraćanja sudu i Državnom odvjetništvu.

Ovo su mogućnosti koje također mogu biti korištene no redovito stvaraju dvojbe kod svakog pacijenta s pritužbom na rad zdravstvenih radnika. Dvojbe se javljaju iz sumnji u učinkovitost takvih pritužbi te je prvi navedeni način rješavanja ujedno i najbolji jer na najbezbolniji način može uspostaviti zadovoljavajuću komunikaciju s liječnikom, liječnicima ili zdravstvenim radnicima općenito visit medotcom.com.

Komentar

Kao što se dade uočiti iz posljednje rečenice u odgovoru, problem je neostvarena dobra komunikacija između liječnika / zdravstvenog radnika i pacijenta, ali s posljedičnim kaznenim djelom, a za koje u Hrvatskoj, unatoč kvalifikacije u Kaznenom zakonu, još nismo saznali ni za jednu presudu.

Imamo spoznaja kako je u Hrvatskoj podignuta samo jedna optužnica za kazneno djelo samovoljnog liječenja tijekom posljednjjih 10 godina.

Naime, za podizanje optužnice treba moći dokazati kako pristanak nije potpisan nakon iscrpne i potpune obavijesti na temelju koje bi taj pristanak i bio važeći. Time ujedno treba dokazati i kako se radi o prijevari, a ne samo o samovoljnom liječenju.
Dakako, valjano dokazivanje je vro upitno u našim uvjetima.

Uz takve teškoće pojavljuje se i problem jest vezan uz bojazan pacijenta kako neće imati mogućnost zaštite od “odmazde” stručnih liječničkih krugova zbog pritužbe i/ili podizanja bilo kakvog postupka.

Ovu bojazan iskazuje i pacijent u ovdje objavljenom pismu. Očito nema osjećaja dovoljne sigurnosti u uspješnost pravne zaštite temeljem dosadašnjih iskustava. Opravdanost ovakve bojazni ne možemo dalje komentirati, svjesni kako je ona posljedica cijelog niza dnevnopolitičkih zbivanja. Stoga je institut Povjerenstava za zaštitu prava pacijenata trebao biti mogućnost premošćivanja problema kod postojanja navedenih strahova.

Kroz Zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o zaštiti prava pacijenata iskazana je sumnja u realnost takve mogućnosti već i iz razloga što Hrvatska ne posjeduje znanstvenu disciplinu zdravstvenog prava te nema izgrađenih kriterija za procjenu stručne osposobljenosti u takvoj disciplini čime je osposobljenost osoba koje sačinjavaju Povjerenstvo vrlo upitna. Dodatni problem je u načinu imenovanja osoba koje sačinjavaju Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata, a koji upućuje na još jedno politički imenovano, nedovoljno stručno i nedovoljno neovisno birokratsko tijelo


[tailor_widget_nav_menu class=”tailor-584da5c654376″ widget_id_base=”nav_menu” widget-title=”NAJČEŠĆA PITANJA PACIJENATA” widget-nav_menu=”10″/]